Hoćemo li dobiti europske cijene, a zadržati – hrvatske plaće?

0 Flares Twitter 0 Facebook 0 Filament.io 0 Flares ×

Nakon najave ministrice financija po kojoj će Hrvatska euro uvesti 2022. godine krajem ovog mjeseca očekuje se i prezentacija eurostrategije te javna rasprava o napuštanju kune i uvođenju eura.

Do ciljanog roka potom još treba poraditi na javnim financijama, održavati i dalje tečaj stabilnim i, što je najvažnije, političku situaciju naklonjenu eurozoni. Sve su to parametri koji se moraju posložiti da bi euro zamijenio kunu u svim transakcijama u zemlji, a hrvatski građani plaću počeli primati u eurima.

No, hoće li to razveseliti Hrvate teško je predvidjeti s obzirom na iskustvo članica koje su među posljednjima ušle u eurozonu, a kod kojih su potom porasli troškovi života, a standard pao.

U susjednoj Sloveniji cijene pojedinih usluga rasle su i do 50 posto, porasle su i cijene nekretnina, no s vremenom je ipak ubrzao i rast plaća. U članicama eurozone koje, kao i mi, pretežito žive od turizma, porasle su cijene turističkih usluga.

No, hoće li se hrvatski strahovi vezani uz cijene i plaće obistiniti? U tom kontekstu radna snaga će se nastaviti odlijevati, a privreda uravnotežavati na sve nižim demografskim razinama. Struka stoga upozorava da dulje vrijeme nakon uvođenja eura trgovci moraju isticati cijene, i u eurima, i u kunama, kako bi građani mogli pratiti je li netko nabio cijene i želi na njima zaraditi. To je bila praksa i kod inicijalnog uvođenja eura, no rast cijena je unatoč tome zamijećen.

Postavlja se i pitanje tečaja po kojem će se konverzija izvršiti, no o tome više mora reći HNB, koji je inače veliki zagovaratelj ulaska u eurozonu. Stalno se ističu dvije osnovne prednosti: nestanak transakcijskih troškova te nestanak valutnog rizika, što je sada poprilično ozbiljan rizik, jer su prihodi građana (plaće) izraženi u kunama, a većina, zbog tradicionalnog nepovjerenja u domaću valutu, štedi u eurima. U takvim uvjetima i krediti se odobravaju većinom uz valutnu klauzulu u eurima. Kada bi dakle kuna znatnije otklizala prema euru, prihodi kućanstava ostali bi isti, a rashodi u protuvrijednosti povećali. U tom procjepu, osnovna zadaća HNB-a je da kunu drži dovoljno stabilnom da ne izazove potrese na računima građana, ali i države. To pak onemogućava istinski suverenu monetarnu politiku te korištenje tečaja u protekcionističke svrhe. Ni do sada, dakle, tečajem se nije pomagalo izvoznicima, pa su oni s aspekta uvođenja eura gotovo neutralni. Ako kuna deprecira, to poskupljuje uvoz, pa opet rastu cijene. Nema, dakle, previše manevarskog prostora da se tečajem manipulira u korist rezidenata, piše Novi list.

Međutim, to nije slučaj u Češkoj, Mađarskoj, Poljskoj, zemljama u kojima građani dosta štede u vlastitim valutama, što tamošnjim središnjim bankama omogućava da tečaj koriste kao istrument monetarne politike. Te su zemlje upravo tečajnu polugu znatno koristile tijekom globalne krize pa se sada ne žele odreći monetarne suverenosti. Od nje imaju koristi.

Prema tome imamo Europu koja ide u dva smjera, one koji iz nje izlaze i one poput Hrvatske koje žele biti i u eurozoni pa će se za njih taj postupak i ubrzati. (net)