Tamo su vladali Arkan i četnici – evo kako je Podunavlje vraćeno Hrvatskoj

0 Flares Twitter 0 Facebook 0 Filament.io 0 Flares ×

Prije točno 20 godina, 15. siječnja 1998., završio je dvogodišnji proces mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja. Time je Hrvatska bez ranije viđenih vojnih akcija, nakon dugih sedam godina, izašla na svoje istočne granice. Iako su mnogi priželjkivali da se Vukovar i cijelo Podunavlje vrate vojnim putem te zazivali novu Oluju, tadašnji državni vrh na čelu s Franjom Tuđmanom odabrao je miran način. Koji su učinci reintegracije i kako je to izgledalo, za tportal otkrivaju svjedoci vremena: Vladimir Štengl i Ivica Vrkić.

Prvi poratni vukovarski gradonačelnik Vladimir Štengl kaže kako možemo biti više nego zadovoljni mirnom reintegracijom. Sam priznaje da je, kada je sve počelo u veljači 1996., sa skepsom gledao na taj proces i mislio da nema šanse da se okonča u dvije godine.

‘Sve se brzo odvijalo, bez obzira što se nekome činilo sporo… Bili su to pregovori oko gospodarstva, energetike, cijela je mašinerija sveobuhvatno pokrenuta’, prisjeća se Štengl za tportal.

Već u prvoj fazi reintegracije obavljena je integracija elektrosustava, sredinom 1996. spojeni su telefoni na hrvatsku mrežu, 1997. sređen je vodovod…

Ipak, nije sve teklo glatko. ‘Druga strana tek je poslije okončanja mirne reintegracije 15. siječnja 1998. promijenila odnos prema procesu. Do tada su se nadali da od toga neće biti ništa‘, kaže Štengl i prisjeća se kako je 1997. iz zolje ispaljen projektil ravno u Ured gradonačelnika, no srećom je bila subota i ondje nije nikoga bilo.

Kaže kako mnogi vukovarski prognanici nisu bili svjesni razmjera razaranja koje je bilo, ističe, stravično, pa je bilo i kritika tipa ‘ne gori ova svjetiljka’. ‘Na televiziji su se pokazivali samo jedna ulica i Vodotoranj. No i danas se vide tragovi razaranja’, kaže. Dodaje da u ‘Zagrebu nisu mogli spavati od njegovog pesimizma’ kada je na televiziji izjavio da je previše smiono misliti da će za pet godina sve biti obnovljeno.

Prvi prognanici u Vukovar su se počeli vraćati u jesen 1997. Vukovarski gradonačelnik je tri i pol godine spavao u samačkom hotelu jer njegova kuća nije odmah došla na red. Štengl se s obitelji uselio u nju tek sredinom 2001. godine.

Ulogu koju je odigrao Jacques Paul Klein, koji je proveo mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja kao prijelazni upravitelj UNTAES-a, Štengl ocjenjuje fantastičnom.

‘On je tako rezolutno nastupao! Svi smo mi slušali i čitali o mirovnim misijama UN-a, no nije to samo pet stražara i zapovjednik, to je bila ogromna mašinerija. Među njima je bilo puno Belgijanaca, no u Baranji je bio jedan iz Afrike. Sreli smo se u uredu i on me uvjeravao da ćemo se vratiti u Vukovar u jesen 1996. Nisam mu vjerovao, bio sam rezerviran. Pitam ga odakle je i kaže mi da je iz Sijera Leonea, da mu je tamo sva obitelj pobijena, a on izbjegao istu sudbinu jer je u to vrijeme studirao u Londonu. Nakon dosta godina doznao sam da se još uvijek nije vratio u svoju domovinu’, prisjeća se Štengl. Na pitanje je li Erdutskim sporazumom – koji je bio baza za mirnu reintegraciju čije su pojedine odredbe i danas na snazi iako su trebale biti ograničene na kratko vremensko razdoblje, poput odvojenih obrazovnih ustanova – omogućeno to da je klica razdora između Hrvata i Srba i dalje aktualna, odgovara: ‘Što piše u Erdutskom sporazumu, mi to nismo znali. Druga strana je znala sve, do zadnjeg slova. To je bila cijena mirne reintegracije’, zaključuje Štengl. Aktualni osječki gradonačelnik Ivica Vrkić, tada predstojnik Ureda privremene uprave za uspostavu hrvatske vlasti u istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnome Srijemu pri Vladi RH, 20 godina od završetka mirne reintegracije kaže da je taj proces ‘politički kapital od kojeg su koristi imali i Hrvati i Srbi, ali i cjelokupna zajednica.

‘Ipak, žao mi je što kapital nije iskorišten na najbolji mogući način, da se Hrvatska predstavi kao država koja je u trenutku kada je imala vojnu moć odustala od toga da završi proces na ratni način. Hrvatska je izabrala mir i dijalog. Franjo Tuđman i Vlada pokazali su da su spremni razgovarati i vratiti hrvatsku vlast u okupirano područje. Omogućili su Hrvatima da se vrate, a Srbima koji su bili spremni prihvatiti hrvatsku državu da ostanu na tom prostoru’, kaže Vrkić za tportal.

Naglašava kako je mirna reintegracija imala isti politički učinak kao vojno-redarstvene akcije Bljesak i Oluja.

Na pitanje što mu je tada bilo najteže, kaže kako je najteže bilo kod Srba razbiti očekivanja da će na hrvatskom području imati paradržavu, a Hrvatima oduzeti pravo na osvetu. ‘Većina ljudi koji su imali žrtve u svojoj obitelji očekivali su da će se uz veliku vojnu akciju vratiti na okupirano područje. Očekivali su osvetu na bijelom konju’, pojašnjava Vrkić.

Atmosfera je 1996., kada je krenula mirna reintegracija, bila mučna. ‘Svakodnevno sam, pogotovo prvu godinu, bio u Vukovaru i Baranji. Nije lako bilo dolaziti kada su tamo još vladali četnici i Arkan, ali uz dobru suradnju s Kleinom i Vojislavom Stanimirovićem brzo smo uspostavili kontakt i složili se oko zajedničkog cilja’, dodaje.

Na pitanje je li taj proces okončan ili još traje Vrkić odgovara kako je reintegracija bila najuspješnija dok se provodila. ‘Kada se uspostavila vlast, što je i bio cilj, onda je vlast trebala nastaviti dijalog između Srba i Hrvata, no vlast je funkcionirala po načelu birokracije, a odnosi su zapostavljeni. Kada su Srbi i Hrvati prestali razgovarati, ostali su problemi koji nisu riješeni u reintegraciji. Država je mogla pospremiti te odnose pod tepih, no ljudi ne’, upozorava.

Na pitanje i o danas aktualnom razdvajanju, posebice obrazovnih ustanova, kaže da je pitanje koliko to Srbima odgovara.

‘Nisam siguran da je to dobro predstavljeno između države i Srba, koji je minimum, a koji maksimum želja. U okvirima ljudskih prava Hrvatska to nedvojbeno mora jamčiti, no sve druge ambicije moraju se staviti u okvire ustavno-pravnog poretka Republike Hrvatske‘, zaključuje Vrkić.

Facebook komentari

comments